„U 2020. godini po svijetu će se raširiti oboljenje napadajući pluća i disajne puteve, a bit će otporno na sve poznate medicinske tretmane”
(Koontz, 1981).
Navedeni citat iz romana The eyes of darkness, američkoga pisca Adama Koontza, nastalog 1981. godine, danas se čini kao proročanstvo. Naime, u knjizi se predviđaju stvari koje se dešavaju danas – ključne od njih su da je porijeklo virusa u kineskom gradu Wuhan te da je nastao u 2020. godini. To je bilo dovoljno da globalni mediji i društvene mreže, ovoga, dosad gotovo anonimnog pisca proglase prorokom, iako se malo njih upustilo u duhovni etimon samoga djela. Baš onako kako su progovarala mnoga djela u prošlosti i ovo govori o univerzalnim problemima te kako da se individua pronađe i spozna u njima. U tom smislu, kada se dijahrono sagledaju književna djela koja su sinhronijski pratila svoje vrijeme, može se doći do sveukupnog zaključka kako su ona istovremeno svjedočanstvo, ali i proročanstvo koje nam ponajbolje može objasniti trenutne okolnosti ili dovesti nas u razmišljanje o njima. Trenutna kriza s kojom se suočavamo čini se najvećom krizom do sada. Međutim, takve i slične krize pratile su čovječanstvo stoljećima.
“Moral je neodvojiv od vrlina, ali vrline se potvrđuju punim srcima, a ne praznim riječima”
(Boccaccio, 1353).
Jedan od početnih sličnih trenutaka vodi nas u daleku Firencu, i još dalji 14. vijek u začetke evropske proze kada Giovani Boccaccio objavljuje “Dekameron”, kapitalno djelo svjetske književnosti, danas neizostavno iz lektirskih kanona. Opisujući vrijeme kuge koja je zahvatila Italiju, Boccaccio spas za svoje likove pronalazi u priči i pričanju. Naime, grupa od deset mladića i djevojaka, kako bi im vrijeme “izolacije” brže prošlo, svaki dan pripovijeda po jednu novelu. Kroz jednu okvirnu i 100 desetodnevnih novela, saznajemo o svakodnevnici toga vremena, ali i onoga prošlog, posebno perioda antike. Naravno, iza svega toga se kriju viši ciljevi, a odnose se na kritiku primitivizma, neznanja i praznovjerja, koje su karakteristika malog i neukog čovjeka. Iako tako davno, u tom djelu pronalazimo poruke i za današnje vrijeme: kuga neznanja, nacionalizma, korupcije te raznih oblika primitivizma, ne pobjeđuje se strahom, nego duhovnošću, kojoj su izvor slobodna misao i intelektualna hrabrost.
“Univerzalna se dobrota sastoji od sreće pojedinca”
(Camus, 1947).
Mnogi su teoretičari književnosti i kulturalnih studija upućivali na značaj književnosti i njenu moć u odnosu na ostale naučne discipline čiji su zadaci da donesu gotove definicije koje reproduciramo bez mogućnosti da o njima promišljamo na način koji izaziva književni tekst. Nasuprot suhoparnoj teoriji, književnost nam ukazuje kako su slične krize prevaziđene jednostavnim procesima koji su vodili do duhovog proćišćenja (na razne načine) ili jednostavno bilježenjem događaja s onom univerzalnom porukom da je “čitanje udisanje, a pisanje izdisanje” cijele suštine. Dobar primjer je pisac i filozof Albert Camus, koji se u romanu “Kuga” iz 1947. godine dotiče filozofskih pitanja o apsurdnosti smrti, patnje ljubavi i solidarnosti, prikazujući čovjekovu unutrašnju borbu koja se dešava kada nastupi neka vanredna situacija te kako su stanovnici koji su do tada svoj grad doživljavali monotonim – uvidjeli kako Oran može biti svaki grad na Zemlji, a oni “jednaki” samo ako to dozvole. Iz toga proizlaze i mnoge poruke kao što je ona da čovjekov život nema smisla ako se ne izdigne iz trivijalnosti ili ako se ne bavi pomaganjem drugima, a samim time i sebi.
„Sve su dobre knjige slične po tome što su istinitije nego da su se doista dogodile“
(Hemingway, 1954).
Prije nego što globalna kriza postane individualna, važno je da “krizu” pretvorimo u stanje pozitivnih promjena. Kako je fikcija sredstvo spoznaje stvarnosti, sigurno je da ćemo čitanjem promišljati aktivnosti bolje budućnosti, a trenutnu zarobljenost shvatiti kao slobodu. Baš kao što su je shvatali i Ernest Hemingvay ili Hermann Hesse, Javier Cercas, Patrick de Witt i Kjella Westoa ili danas sjajna spisateljica kao što je to Anna K. Fröhlich. Književna djela neće dati konkretne dogovore, ali hoće potaknuti na djelovanje baš kako to čine djela Samia Michaela, koji jače negoli svi zvaničnici zagovara mir u svijetu, posebno između Izeraelaca i Palestinaca ili djela bh. pisaca koji od Zije Dizdarevića do Tvrtka Kulenovića opominju šta je to bolest društva, a šta njegova dobrota. Proces čitanja nekad nas može u potpunosti promijeniti, a nekad samo potaknuti na promjenu: tako će nas Maurice Blanchot odvesti tamo gdje nismo u mogućnosti biti, Marcel Proust šoljicom čaja prizvati prošla vremena i okusom kolačića prije nauke definirati receptore osjeta, a nobelovka Olga Tokarczuk asocirati na neku moguću, kako se trenutno čini, naglo prekinutu budućnost, okupiranu pitanjima koliko će ova “naša” kriza trajati i nazire li se kraj!? Na koncu, naše Dobro može biti samo u tome da ostanemo kod kuće radi globalnog dobra, a čitajući možemo zaći tamo gdje čak ni u stvarnosti nikada ne bismo mogli. Učinimo da kafkijanski “knjiga bude sjekira za smrznuto more u nama” (Kafka, 1912), a ova naizgled globalna kataklizma bude naša individualna katarza.
Šeherzada Džafić
______________
NAPOMENA: Za PDF verzije knjiga navedenih autora, obratiti se autorici teksta na e-mail adresu: seherzada.dzafic@unbi.ba