Knjiga može zaustaviti trenutak, a
u svakom trenutku se vječnost reflektira.
(Karahasan, 2013).
Kada je prije nepune dvije godine, akademik Dževad Karahasan bio gost na Univerzitetu u Bihaću, pretvorio je trenutke u vječnost, ostavivši bihaćke studente istovremeno site i gladne velike i plemenite riječi koje je izgovorio toga dana. Bilo je to dovoljno da se uvjeri u njegovu veličinu, a koja se ogleda u velikome znanju kojega opet prati njegova rečenica da iako cijeli život čita i uči poznaje “samo kapljicu u moru”.
U obrazloženju zašto ova vrijedna nagrada ide Dževadu Karahasanu u Frankfurtu se istakla veličina ovoga pisca, a koja se ogleda u trajnim vrijednostima kao što su građenje mosta za intelektualnu klimu Evrope: “U vremenu rastućeg nacionalizma u Evropi, ovogodišnji dobitnik Goetheove nagrade Dževad Karahasan zalaže se za trajno prevladavanje granica, bilo političkih ili kulturnih”, riječi su gradonačelnika Frankfurta, Petra Feldmanna, a njegovo mišljenje potvrdila je i savjetnica za kulturu grada Frankfurta Ina Hartwig, istaknuvši da je Karahasan “nezamjenjiv graditelj književnih mostova za intelektualnu klimu Evrope”. Ova vrijedna nagrada čiji su nositelji Sigmund Freud, Hermann Hesse, Thomas Mann i Amos Oz, dodjeljuje se svake tri godine, 28. augusta, na rođendan Johanna von Goethea.
Kako su studenti Univerziteta u Bihaću, kao i mnogobrojni Bišćani, obradovani viješću da je upravo Dževad Karahasan dobitnik velike Geotheove nagrade, ovim putem upućuju čestitke uz poruku da ga kapljice s Une nestrpljivo očekuju u Bihaću.
_________________
Dževad Karahasan rođen je 1953. godine u Duvnu. U rodnom je gradu završio osnovno i gimnazijsko školovanje. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, studij komparativne književnosti i teatrologije, a u Zagrebu, na Filozofskom fakultetu odbranio je doktorski rad. Dugi niz godina sudjelovao je u uređivanju sarajevske revije za kulturna pitanje Odjek. Rat u BiH 1992. godine zatekao ga je na mjestu profesora, kasnije dekana Akademije scenskih umjetnosti u Sarajevu. Piše drame, romane, pripovijetke, eseje, povijest i kritiku teatra. Inovativne pripovjedne tehnike u kojima se miješaju žanrovske karakteristike, esejizacija i dramatizacija proze, kao i bogatstvo jezika, samo su neka od obilježja njegova polivalentnog opusa. Iako dramaturg, Karahasan je ostvario najveće prodore u narativnoj i esejističko-memoarskoj prozi. Tu posebno treba istaknuti djela Istočni diwan (1989), Dnevnik selidbe (1993), Šahrijarov prsten (1996), Koncert ptica (1997), Noćno vijeće (2005), Sara i Sarafina (2005), Izvještaj iz tamnog vilajeta (2007), Knjiga vrtova – o jeziku i strahu, Sjeme smrti (2012), Nedoumice (2017), te roman Šta pepeo priča (2016).
Karahasan je dobitnik mnogobrojnih nagrada o kojih se izdvajaju Evropska nagrada za esej “Chrles Veillon” (Pariz, 1996); Nagrada “Stadtschreiber von Graz” (1996); Nagrada Herder (Beč, 1999); Počasna nagrada Heinrich Heine (Düsseldorf, 2012.), Nagrada 25.novembar (Sarajevo, 2016). Geotheova nagrada je sigurno dobar uvertir u Nobelovu nagradu za književnost koju Karahasan sigurno zaslužuje..