Homage Dževadu Karahasanu
Piše: Šeherzada Džafić
Bosanskohercegovačka javnost, kao evropska i svjetska, ovih dana „lebdi“ u duhu smrti akademika, univerzitetskog profesora, književnog teoretičara, kritičara, dramaturga, esejiste, romansijera, filozofa i na koncu, pisca Dževada Karahasana – onoga koji može biti samo ovlaš obuhvaćen nekim terminima jer njegovo sveukupno djelo i djelovanje prelazi sve moguće ovozemaljske okvire i nastavlja da lebdi i nakon smrti Pisca, koji, uzmemo li u obzir sve, nikada ne umire – jer, na koncu „smrti nema, ona oslobađa“ (Karahasan, 2018).
Ukupnim djelom i djelovanjem, bićem i duhom, Karahasanov kozmopolitizam obuhvata i obuhvatio je prostore širih razmjera, ali i onih užih, jer taj kosmos i egzistira unutar naših pojedinačnih susreta sa genijem neprikosnovenih djela preko kojih smrt predstavlja samo prelazak iz sfere u sferu, svojevrsno lebdenje, koje nimalo slučajno upućuje i na Karahasanov zadnji i posljednji, a ipak, programski i rekli bismo sudbonosno, uvodni roman „Uvod u lebdenje“.
Iako Karahasan, uslijed uznapredovale bolesti i terapija, nije bio u mogućnosti doći u Bihać, a što je u e-pošti prolongirao do prve prilike, koja je trebala biti baš ovoga ljeta, Pedagoški fakultet Univerziteta u Bihaću u suradnji s RTVUSK uradio je, kako je i sam Karahasan rekao, „nesvakidašnju, kada se u nemogućem pokaže mogućim“ promociju ovoga romana, tada već proglašenog evropskog remek djela, a što je bio i poziv te želja da nam se Pisac oporavi i da „svrati“ pa da uživo vodimo „dijalog“. Namjerno su pojmovi „svrati“ i „dijalog“ stavljeni pod navodnike jer Karahasan je, ako uzmemo u obzir sve ono čime se bavio, redovno svraćao u Bihać, pri čemu to svraćanje nije bilo tek tako. Iako se zbog usputne stanice između Sarajeva i Graza olahko može naći i Bihać, ipak su Karahasanove posjete bile planske pri čemu se uvijek planirao „dijalog“ – pojam koji je bio ključni pri Karahasanovom posljednjem predavanju 28. juna 2018. godine na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Bihaću, kao i u večernjem terminu u okviru 20. jubilarne Manifestacije Bihaćko ljeto – te posebno produhovljene junske noći koju smo otvorili dijalogom kroz promociju njegove tri knjige (od zadnjeg nikako ne usputnog boravka u Bihaću).
Tada je Karahasan Bišćanima kojima se radovao, kao i gradu „tom endemskom raju na zemlji“ (Karahasan, 2018) po kojemu je toga dana „maksuz“ hodao, naglašavao značaj dijaloga, te kako smo se u sveopćem globalnom, a posebno virtualnom svijetu, otuđili jedni od drugih pri čemu smo izgubili ono ključno, a to su kontakti „oči u oči“, a koji je kod Karahasana podrazumijevao i kontakt pravim riječima koje su same od sebe oči: „Najbolji primjer temeljne barbarizacije koja se nad nama provodi je uvjerenje da jednom SMS porukom možete izraziti svoja duhovna osjećanja“ (Karahasan, 2018). Dotakli smo se tada i pitanja književnosti kao jedine umjetnosti ili stanja koja može oplemeniti čovjeka, na koncu i „spasiti svijet“. Ili o malom kosmosu neuništive Bosne („Niko nikada Bosnu nije, niti će uništiti“ Karahasan, 2018), koji je jedinstven kulturološki fenomen kojega nismo svjesni dok ga ne napustimo jer „Odlazak iz Bosne je najsigurniji način da čovjek postane Bosanac“ (Karahasan, 2018). Tada se govorilo o svim onim umjetnim, ali i životnim vrijednostima koje su nazočne u njegovim esejima „Nedoumice“ ili „Knjiga vrtova“, kao i tada promoviranom romanu „Što pepeo priča“, ili ranijim djelima „Istočni diwan“, „Sara i Sarafina“ te „Šahrijarov prsten“ kao i svih onih vrijednosti koje čak nisu niti mogle biti uokvirene u korice neke knjige.
Teško bi bilo prepričati sve ono što se tog dana i te noći reklo, kao i onih razgovora od ranijih susreta, kao što je teško i prije bi se reklo nedostatno u ovome trenutku naći načina da se sažme sve ono što je cjelokupni opus kao i etičko-estetsko djelo(vanje) Dževada Karahasana, pisca kojega prevode ne sve svjetske jezike, kojega čitaju milioni, a kojega su nagradili velikim nagradama (između ostalih, počasna nagrada „Heinrich Heine“, Geteova nagrada, Nagrada Bruno Krajski, Herderova nagrada, i za pisca „najličnija nagrada“ – Nagrada 25. novembar), kao i tekstovima o njegovim djelima za kojima nije patio, ali jeste volio i na taj način uspostaviti dijalog (sa čitateljem, riječima, djelom). Karahasan nam je u amanet ostavio neuhvatljivo vrijeme i vječnost da se pronalazimo i spoznajemo – čini se da je njemu pošlo za rukom, jer onaj koji je cijeli život sa smrću bio na Ti, ne umire, već lebdi, kao i knjige, eseji, riječi koje lebde nudeći pitanja, ali i odgovore na sve naše male, ovozemaljske nedoumice. Stoga nam i preostaje da svako od nas nastavi dijalog s Piscem jer ovaj naš (a svjetski) učitelj ostavio nam je toliko toga da vodimo dijalog cijeloga života, a po piščevoj volji i nakon smrti. Njegovo djelo sigurno to i jeste – svojevrsni putokaz kako živjeti kvalitetno, i kako umrijeti dostojanstveno, a kako pronaći Bit kroz eliksir besmrtnosti uokviren u veliki opus još većega Pisca.