Pozivaju se svi studenti (I i II ciklusa) te profesori i saradnici Pedagoškog fakulteta Univerziteta u Bihaću na
Književnu večer s Abdulahom Sidranom
Iskoristite jedinstvenu priliku – razgovarajte s akademikom, esejistom, scenaristom, pjesnikom – piscem najljepših i najinsprativnijih stihova te duboko promišljenih tekstova. U vrijeme globalizacije, u “haosu” u kojem se nameće mnogo pitanja i (ne)odgovora, svaka riječ Abdulaha Sidrana, izgovorena u bilo kom obliku, predstavlja sliku o onome gdje smo bili, gdje se nalazimo i “kamo” idemo.
Petak, 28.oktobar od 19h, Gradska galerija Bihać.
U prilogu podsjetnik na poznate stihove ovoga maga pisane riječi:
_______________________
UZEVŠI KOST I MESO
Meni više ništa, ni ružno ni dobro,
ne može da se desi. Ostalo je naprosto
da brojim dane, ko smjeran redov, s malom
razlikom u smislu i žestini. Treba to pojmiti
i izgovoriti, napokon, mirno: doći će
i uzeće sve, uzevši kost i meso.
A juni je mjesec u svijetu, i cvate dud,
ospu se kiše, i minu, tren prođe, odjednom,
odasvud, u visinu, uzlijeće ljubav i prepun je
polena zrak, u polenu patnja mužjaka vri,
i nebo zari ljubavlju, jer juni je
mjesec u svijetu, i dud zri.
Ona će doći. Uzevši kost i meso, uzeće sve:
olovku s grafitnim srcem na stolu, pamet i
dušu, na zidu sliku – muziku od koje soba sja,
suzu i strah, i prepun polena zrak. Potom:
mrak, mrak, mrak, mrak.
A juni je mjesec u svijetu. Ospu se kiše,
i minu. Ljubavlju gori nebo i mrljaju pisci
ruke indigom ko djeca dudom. Prepun je polena
zrak. U polenu patnja mužjaka vri.
Juni je mejsec u svijetu, i dud zri.
________________
PJESMA
Šta sam radio, sve ove godine?
O čemu pjevao, trideset ljeta?
Prvih deset – o ljubavi.
O ljubavi – drugih deset.
I još deset – o ljubavi.
Kako je nemam, o ljubavi pjevao.
Kad se, natren, dogodi, ljubav slavio.
Podari mi, Bože, još koji dan i godinu
– da o ljubavi jednu pjesmu skrojim.
____________________________
NI TRAGA O SEBI
Ni traga o sebi ostaviti nećeš.
K nebu posegle, tvoje se ruke ruše,
ošinuti gromom, trnu i gore ti prsti.
I o sebi više ništa ne znaš.
U prazan se pogled, ni u što, pretvaraš,
takav, nit privržen čemu, nit zdvojan.
I dok, tako zgrčen, pod borom ležiš,
od mrtve zvijeri razlikuju te
jedini dlanovi tvoje majke, vlažni.
Ni traga o sebi ostaviti nećeš.
____________________________
MORA
Što to radiš sine?
Sanjam, majko. Sanjam, majko, kako pjevam,
a ti me pitaš, u mom snu: što to činiš, sinko?
O čemu, u snu, pjevaš, sine?
Pjevam, majko, kako sam imao kuću.
A sad nemam kuće. O tome pjevam, majko.
Kako sam, majko, imao glas, i jezik svoj imao.
A sad ni glasa, ni jezika nemam.
Glasom, koga nemam, u jeziku, koga nemam,
o kući, koju nemam, ja pjevam pjesmu majko.