Yunus Emre, koji je osnivač jedinstvenog stila na polju turske sufijske književnosti, originalnim je izražajom ponovo uveo tradiciju tekijske poezije u Anadoliji. Yunus Emre se u svojim stihovima koje je hranio sufizmom bavio čovjekovim odnosima sa samim sobom, s predmetima i s Bogom, a bavio se i temama poput smrti, rođenja, predanosti životu, božanskoj pravdi i ljudskoj ljubavi. Način mišljenja i kulture svog doba na jednostavan i tečan način izrazio je govornim jezikom. Yunus Emre ponovo je privukao pažnju u 20. stoljeću i posmatran je drugačije, u smislu ljudske ljubavi koju odražava. UNESCO je 2021. godinu prepoznao kao godinu Yunusa Emrea.
Doba u kojem je živio Yunus, doba je kada je anatolsko turkstvo uništeno mongolskim invazijama i pljačkama, unutarnjim svađama i sukobima, slabošću političkog autoriteta, a pored toga, glađu i sušom. U ovakvom okruženju uspio je da se uzdigne zahvaljujući ljubavi prema Bogu, lijepom ahlaku i lijepim mislima.
Njegove pjesme zabilježene pod naslovima “božanstvo”, “dah” ili “besjeda” nisu različite književne vrste. “Božansko”, “dah” i “besjeda” riječi su koje sufijski pjesnici izgovaraju iz istine. Oduševljeno je izražavao svoju potragu za Bogom u svakoj čestici svoga bića. Yunus je derviš koji sazrijeva i produbljuje se s tim osjećajem i znanjem, zanesen aškom, tolerantan, i uvijek prijateljski raspoložen. Yunus je mogao s velikom jednostavnošću i lakoćom poezirati svoje misli i vjerovanja. Pored Divana Yunusa Emrea, postoji i poema Risâletü’n Nushiyye.